Open book

Proganja me eho neke knjige od, možda, meksičkog pisca, puni mi glavu trunjem sjećanja na neke pustinje i avetinjski grad, pun duhova i utvara što govore o svojim smrtima, nasilju i nepravdi. Ako bih se dobro potrudila, možda bih se sjetila korica što su imale iscrtanog cvjetnog guštera i praha od rečenica što su bile pune sparine i nekih emocija mutnih a opet primamljivih. Čitala sam je ljeti. Ne znam uopšte o čemu je bila, tek se sjetim osjećaja, beskraja dana i roskastog predvečerja i podsjeća me to najviše na bozu, jer ja ne znam zašto se meni to piće sviđa. Ne poželim ga, ali kad ga pijem, ugodno mi je ali ne mogu reći da ga želim, sámo se pije, rekla bih…

Sam energična, ali ne kao pozitivan pridjev već, neznamkudsasobomkadništaneradim pridjev. Neće, prosto neće da je, tako bih za svoju besposleno-neuposlenu energiju rekla. Jasno mi je da neću moći dovijeka neke nove planine osvajati, hoću li je ikad ukrotiti? Instruktorica yoge je osjetila tu nešto, ne znam šta, imam to oduvijek, pa sam naučila s tim živjet’. Ljudi ušute kad dođem bilo gdje, oduvijek je to tako. Ustručavaju se i, ne znam, onda da to kao razbijem, budem malo klaun, malo glasna pa da se to kao spusti, prebrodi ili ne znam šta. Ja to više ne radim. I svjesno sam sa “ja” počela ovu rečenicu jer ne želim se više ničem i nikom prilagođavati, nekako mislim da je ovih gotovo 43 sasvim dovoljno. Kao da zbiju redove i čekaju da ih ja pojedem. Neću ići u smjeru da sa njima nešto ne valja, jer su one meni 28374774742 grupa ljudi među koje dolazim, sama. Više, kao što rekoh, ne razuvjeravam, pojest ću vas, da. Pa se onda instruktorica u nekoliko navrata, ushodavala po sali, oko mene i lupkala nogama, po podu, okvalifikovala sve nekom teškom tišinom i pokušavala nekim ležernijim upadicama sve to razbiti. U jednom momentu sam stvarno htjela reći nešto, opravdati svoju ‘poganu’ energiju, progovoriti da se ta tenzija spusti i onda opet zaključila da to nije moja tenzija i pustila se vježbi.

Ovo mi je prva jesen da nisam o njoj pisala. Osjetim da sam prerasla onaj osjećaj da je tu neki početak. Nisam se mogla tog osjećaja godinama osloboditi. Sad nema nigdje nikakvih šavova, odavde-dovdje gluposti. Samo ide, pa dokad i gdje, ne razmišljam, što je oslobađajuće. Interesantno mi je to oko jeseni, jer je meni to omiljeno godišnje doba i volim kišu, ali sad kad sam slagala ove svoje škrabotine u taj neki knjižurak, najviše tekstova imam o ljetu i snijegu. Možda se lažem godinama i zavaravam da sam ikad o njoj i slovo napisala….

Comments are closed.