Prometej u plisirki

Vijesti su se u orlove pretvorile i sve se nadam – ovo jutro neće doći da mi jetru pojedu k'o Prometeju. Isuviše je bijesa i mržnje. Tjera me to u misli zašto mi nikad nismo imali priliku izrasti u neku pristojnu naciju ili neku kulturu. Pod pristojnim, mislim na to da smo negdje dobrodošli. Kad sam vidjela prije nekoliko mjeseci onog agenta Smitha kako je povisio ton i izobličio se negdje u gradu na  Drini, potvrdilo mi je to teoriju da je jednostavno biti uglađen i fin kad nisi uvijek u nekom odbrambenom modu ili u nekoj pozi kao da će te pojest’ život. Zaista, nije teško onda ni posvetit’ se sebi i ljepoti života koju on stvarno nudi. I tako, to onda bude prirodno stanje, to agresivno i svađalačko, zaboraviš da ima ikakvo drugo. Galamiš i vičeš i kad treba i ne treba. Hoću reći, mi nikad nismo ni imali neke historijske šanse kultivisat’ se i u šta osim u malo napredniju verziju gorštaka. Neće ovdje generacije sa nekom empatijom prema slabijem nikad izrast’ niti sa nekom tolerancijom bezuslovnom, jednostavno mi to ne znamo, jer za te neke miroljubive misli, morao je biti negdje predah i odmor koji mi historijski nikad, ma baš nikad nismo imali.

(Ne mogu razlučit’ da li me tok misli odveo u ovom smjeru od suknje koja je odlučila uvući mi se u guzicu, zalijepiti o bedra, podići se na koljena, oživjeti od elektriciteta i samim tim imati svoju misao od elektrona satkanu, pokvariti mi šetnju po prohladnom jutru.)

Ništa ni komšiluk, pa da se oni makar uozbilje, eto kad mi već ne možemo. Mada bih tu imala par teorija o njihovoj neozbiljnosti, tipa da su dobijali historijske petice na reputaciju, a ne na znanje. Predsjednik MZ Hrvatske treba još samo jednu stvar uradit’ za mandata – otet’ zaigranoj djeci igračke u nekom vrtiću i polupat’ koji prozor na parkiranom autobusu praćkom. Predsjednik Srbije – Verter našeg doba,  o sebi se zabavio, teško mu je, djeluje da će uskoro objaviti pjesme. U Crnoj Gori će vjerovatno izbiti gerilski rat.

(I razmišljam da li da stanem i da se poravnam, da se upristojim, urazumim suknju, baš sam ovu konstrukciju pomislila, ma rekoh – jok!)

Comments are closed.