Prikaz

Uvod u lebdenje je roman Dževada Karahasana čija je radnja smještena u opkoljeno Sarajevo i vrelo ljeto 1992. Ne bih vezala mjesto radnje u fizičkom smislu samo za Sarajevo već bih mjesto radnje proširila na unutrašnje pejzaže glavnih likova.  

Ima na jednom mjestu u romanu on kaže da je put u sebe kao lijevak i da je taj put najvažniji te da stvarnog sebe ili ako vas ima više u vama, možete spoznati samo ako se dovedete do nekih graničnih mjesta, neudobnih mjesta koja će vam pokazati zapravo ko ste. Iskušenja zato treba prigrliti jer samo tu, kad se ostavlja vama samima da odlučite, dakle ne da društvo odluči za vas, vi znate od čega ste. Čovjek je etičko biće, tvrdi on, tj ponavlja Platona. I u grozna vremena ima plemenitih, pristojnih ljudi koji govore skromno i časno i, koliko god oni bili tihi i nevidljivi, oni su tu.  Bar se nadati.

Sarajevo je u kotlini, planine prave rub grotla od tog lijevka, sav bijes i zlo slijevalo se u grad, a iz grada u duše. Tri su kaveza, jedan ratni oko grada, drugi komšijski, osuđeni ste sa istim ljudima, voljeli ih ne voljeli, živjeti dan za dan i onda treći, mentalni što ga svako sebi stavi na misao. Neko taj treći odbaci, vidi u tom priliku i želi istražiti mjesta bez stida i morala i želi biti slobodan. Za umjetnost treba sloboda, kažu. Pitam se da li je za umjetnost potrebna sloboda ili se umjetnik rodi kad se svojim angažmanom za nju bori.  

Roman je mali spomenik dosadašnjeg rada ove živeće legende. Za Karahasana kažu da je romanopisac, dramaturg, esejista, ovdje ima sve: forma romana je na momente esej, kao Čarobni brijeg, od T. Manna, imaju mjesta gdje radnja uspori i gdje se uđe u raspravu oko stida, morala, jezika i zločina. Mijenjaju se perspektive i postavljaju pitanja, bez toga nema eseja. Ipak je to roman, retrospektivno obgrljen i vezen jasnim kratkim do srednje dugim rečenicama punim smisla i mirisa, pustog simbola, metafore i alegorije. Opet, to su bine sa pozornicama, adresama, ulicama, zgradama, uđete na pozornicu uređene scene, pune rekvizita, kolora, baruta i krvi, leševa, bjegova u iracionalno, dijalozima usputnim, pjesmama pjevanim. 

Meni se od svega najviše svidjelo što je to kao šetnja po biblioteci, ponavljanje gradiva, utvrđivanje. Likovi su Velšanin i njegov prevodilac Rajko, sva je interpretacija i viđenje preko Rajka jer  Rajko piše roman. Odmah su tu asocijacije na Dantea i Vergilija, odmah su asocijacije na Siddharthu i Hessea, odmah su slutnje da se nešto i izgubi u prijevodu. Rajko na momente zvuči kao Camusov Mersault. 

Ima mjesta koja bih voljela da ih nisam upamtila, kao što je vjenčanje trudne žene sa krvavom košuljom, nestanku tihe i najbrojnije mase ljudi koji su svojim tihim govorom i nenametljivim životom ogolili pojedince koji su iza njih ostali te se ti pojedinci više ne mogu ‘umasiti’ već čine grube jedinke. A opet, to su ta mjesta granična za mene. Granična jer se sjetim svoje svadbe i svoje žudnje da budem neka nova ja, granična jer zaista nema više mase pristojnih ljudi, neki pojedinci strše sa novim grubim diskursom, ne samo ovdje već i u svijetu, i mislim da će nas te riječi koje tako rasipamo zaludo i zludo stići, bacit će nam ih naša djeca u lice, jer djeca slušaju, oponašaju starije.  

Ima mjesta koja ću kao dovu ponavljati da u jeziku ima sve i sve je izrecivo, a stvar je da li mi unutra tu riječ prepoznajemo da je izreknemo. Zato se jeziku nema šta prigovoriti, on je savršen, mi se trebamo uspinjati i tragati za riječju.  

Lebdenje je otpor i  bunt tijela  i bilo čega tjelesnog da padne. Ono lebdi, pa ovdje lebde pjesme, mirisi i smradovi, čestice paljevine od rukopisa koji inače ne gore, slutnje i snovi, tripovi.  

Tijelo pamti, sve. Svaki pokret i zamah, svjedočit će protiv nas i za nas, ističe pjesnik. 

Likovi su više antijunaci već junaci, ogoljeni do ljudskosti i jedne, rekla bih, bolesti od koje pate svi danas u većoj ili manjoj mjeri, precijenjene slike o sebi i te neke vjere da mu etika u životu ne treba, odnosno mišljenja da mu ona smeta na putu umjetnosti, na putu spoznaje, ne treba mu kad se misli da nema svjedoka djelu. Tako se i stigne do krucijalnog pitanja: Hoće li nam zločinci ikad oprostiti? – jer žrtva u suštini ne bira, ona nema izbor i u suštini nema sebi ništa ni oprostiti i lakše joj je oprostiti kad se od nje oprost traži jer ona nije napravila izbor. Zločinac, neko ko je imao izbor, neko ko je odlučio napraviti zločin, sa svojim izborom i greškom nema kud već će opet sav taj svoj unutrašnji čemer rasipati u sebe i okolo sebe, opet na žrtve jer njegova sujeta mu ne dozvoljava katarzu. S te strane, taj hrabri pogled zlu  u oči, kako sam i shvatila ovu zamjenu perspektive nosi ključ i odgovor da je zločincu teže oprostiti žrtvi jer je na neki način on žrtva svog zločina i da je njegov jedini spas nijekanje a samo hrabri među njima će izaći na mejdan sa samim sobom i žrtvama.   

Moja interpretacija nije važna i ne može biti nužno jasna, ni uredna, ali jeste procesuirana, pohranjena i ja znam kud ću s njom.  

Inače, ne volim ratne tematike ali ne mogu se oteti dojmu da je ovdje rat bio lajt motiv kao u drami, (U  drami se sve  mora iskoristiti, ti “sporedni” efekti najviše jer nema se vremena objasniti publici emocija i stav – da ne bi to sve promaknulo igrat će se sa svjetlom, rekvizitima i zvukom, svi resursi će se usmjeriti da se poruka prenese.) a ne stvarna namjera da se dokumentuje historija već da se ona nauči, tj. da se poslije toliko vremena ona primijeni. Dodajem da je onda ovo i udžbenik o društvu.

Za kraj sam upitala pisca  svoju muku, kako odredi formu i kako se odluči da je djelo gotovo. Kaže da je Michelangelo rekao a i on se slaže s njim: Skulptura je već završena unutar mermera i prije nego što ja počnem sa radom. Već je tu, ja samo skidam višak.  Slažem se i ja.  Umjetnost je organska. 

Comments are closed.