Volim samoću a i plaši me. Ne znam onda nikad da li s ljudima budem iz straha da nisam sama ili što ih volim, jer onda još više ne znam da li trpim njih ili sebe u tom izdanju dok ih volim.  
Volim ljubav a i plaši me. Ne znam onda nikad da li s ljubavima budem iz straha da me ne vole ili straha da ja sebe bez njih ne volim.  
Ovo su podmetači za čaše pune emocija koje ja nemam snage ugurati u verse, popet ću se tek do rose na vanjskom rubu stakla smisla i reći da su mi neki odnosi važni, neki ne toliko a zašto je to …. 

Ustuknem pred znanjem, ustuknem pred dostojanstvom uvijek, ona je imala oboje. Mojih 5 ili 6 rečenica znala je čitati naglas pred drugima da se zažarim obrazima. Ni tada to moji obrazi nisu znali, ali su mi ruke drhtale i dah se kratio od tog razgolićenja. Nije mi bilo ugodno a opet da mi je. Meduza. Mora sad unutra, pa vani, jedva da se kreće, a napor je  čitavim tijelom, tako se to u meni smjenjuje , sad sve u sebe,  sad sve vani. Ona je to vidjela. Ona nije dala da ja od toga odustanem. Sigurnim i pedantnim životnim potezima sam se odmakla od svega, ona me vukla za rukav da se riječima vratim.  

Pred znanjem i dostojanstvom uvijek ustuknem. Ona je imala oboje. Jednom smo čitav jedan čas od pola 8 ujutro, sjedili i gledali kako pada snijeg 1994, a snijeg drukčije pada kad sve okolo stoji, i ona je gledala kroz prozor. Svi se sjećaju te svečanosti, neprimjerene mjestu i vremenu. Trideset đaka sjedi u jaknama i gleda snijeg kako leluja i povremeno pogleda u nju što isto tako opčinjeno u taj ples gleda. Kaže da je to bio čas za inspiraciju, sljedeći smo pisali. 

Uvijek pred znanjem i dostojanstvom ustuknem, oboje je ona imala. Ja ne mogu zaboraviti ni nabrojati sva mjesta koja je ona kao učitelj u meni dotakla, prozore koje je otvorila,  znam da ih ima… Voljela bih pisati nekrologe ljudima koje ne znam i koje ne volim i pod čije čaše ne stavljam podmetače, za pare, bez uh i ah. Voljela bih znati šta sam napisala, jer znam šta sam osjećala, nadam se da li će ovi redovi imati više smisla …Da bar nisam pisala ranije o školskim klupama, sad mi ovo imalo veću snagu. Ove riječi krhke i prazne su kao baloni od sapunice.  

P.S. 
Kad čovjek ustukne, sluša.