Korov

Osnovna škola u koju sam išla bila je sjajna i blistava, imala je ogromne hodnike ulaštenih podova, mogli ste na njima uklizati najgumenije kišne čizme, ogromne prozore što su bili do visokih stropova, sve je bilo puno sunca i sad, kad sklopim oči, ti mi kadrovi toliko sjaje u sjećanju, naročito nas dok smo se zatrčavali s jednog kraja hodnika na drugi, a onda se puštali inerciji da nas ukočene u nekoj skijaškoj pozi dovedu do zida.

Na prvom spratu bio je veliki hol gdje su se obavljale sve grupne probe, pioniri su tu vježbali polaganje zakletve, a folklor i hor drobili tišinu svojim vježbama. Sve je krasio mali hram od vitrine pune učeničkih dostignuća, medalja, pehara, štafeta  i slika. Sve je bilo u srebru, zlatu, bronzi  i crveno.

Školska razredna fotografisanja su uvijek bila organizirana tu. Čak sam i potražila par fotografija da bolje to opišem ali redovi nas učenika u pozi i čekanju na blic i budućnost sakrili su taj dekor. Učionice na tom spratu bile su kabineti, za Muzičko i Likovno vaspitanje i Srpsko-hrvatski jezik. Tek sam sad zaključila da nisam napisala „srpsko-hrvatski“ tačno 30 godina.

Voljela sam taj prvi sprat, bio je nekako svečan i, valjda, što je i zbornica bila tu, bilo je nekako mirno i manje bučno od klizališta na prizemlju.

Na Muzičkom smo sjedile štreberski u prvim i drugim klupama, najbliže klaviru, nastavnica, zapravo tada „drugarica nastavnica“ bila je prilično stroga. Pila je svaki dan kafu sa našom razrednom. Mi smo završavali šesti razred, bilo je to ljeto početnih 90tih. Sjedila sam sa, mojom najdražom Marinom. Marina je iz mog sjećanja bila krhka, to mi je prva asocijacija na nju, oduvijek, ona je imala tu divnu toplu dušu i drugarsku solidarnost da se ja i danas na spomen njenog imena ogrnem nekim mirisnim lijerom emocije iz neke pjesme. Pamtim najbolje njene prste, tanke i mekane, note koje je stalno negdje piskarala i njeno ‘đ’ u riječi solfeggio. Da, i kad Marina potrči, to djeluje kao da ponavlja lekciju iz trčanja: prvo stane pa se poravna, pa ona podigne ruke, otpuhne i potrči a onda na svaki korak zabacuje glavu da joj kosa leprša čas tamo, čas amo, tako da kad stane, ona se opet onako oštra složi u uredan paž. Da, Marinu nije bilo teško voljeti. Iza nas je sjedila Vesna, sušta suprotnost od Marine. Vesna je imala onu dječiju zloću, znala me rasplakati sedmično. Naravno, kad odrastem, mislila sam tad, želim biti kao Vesna.

Na nastavi je bilo prilično tiho, odmori su se prvo neznatno, kako se situacija svaki dan pogoršavala, a onda osjetno, produžavali, ali nam nisu dali da trčimo uokolo već da sjedimo u učionicama. Onda svi nešto dobacuju, neka se loša energija osjećala i među nama.  Nisam htjela ustati s mjesta, neki me drijemež obuzeo, zagrlila sam ruksak i gledala Laru kako strpljivo boji i crta kredom na tabli šahovnicu. Utom će pritrčati Selver, pa će uzeti kredu i pored te šahovnice iscrtati veliki polumjesec sa zvijezdom. I šaraju njih dvoje revnosno po tabli, neko i dobacuje kakva je to zeleno-bijela šahovnica. Selver se smije i prstom u taj Larin rad pokazuje.

Ubrzo je ušla nastavnica i mi smo se umirili. Obično je vikala kad neko sjedi za klavirom ili šara po tabli, nije ništa rekla, povremeno je bacala pogled na tablu i  uporno listala dnevnik, jer nije mogla naći, prozvati ili naći to nešto spasonosno da je vrati iz tih ko zna kojih misli. Onako energično s daškom neke histerije rekla  je da se tabla izbriše, odmah.

Ušla je i razrednica, prošla pored table, pa se onda zaustavila  i pregledala je, leđima okrenuta nama. Onda je rekla ovako: Ja sam nastavnica srpsko-hrvatskog jezika čitav svoj radni vijek, kako vidim vama je djeco jasno da se stvari mijenjaju. Moram napraviti svjedočanstva. Meni treba da odete svojim kućama i pitate svoje roditelje koji naziv jezika žele da vam se  upiše u svjedočanstvo. Ako želite srpski, bosanski ili hrvatski a ako ćete mene poslušati, najbolje je da napišete maternji.

Izašle su skupa i odmah je nastao žamor. Marina i ja smo se okrenule Lari i Vesni i čula sam Marinu gdje govori:Ja ću bosanski. Pa  Vesnu da će maternji, i mene gdje potvrđujem. Lara je rekla da će hrvatski. Onda sam čula Marinu: Ovo je Bosna, Laro. A onda i  Larin prkosan odgovor: Nije više

I svoje pitanje: A šta je?

Opet je ušla nastavnica i mi smo u nekim sjetnim notama završili čas. Zapravo, ja se ne sjećam uopšte šta meni piše u tom svjedočanstvu, jer je to i sa ove distance najmanje važno jer nije trebala nikakva etiketa ni tada a ni danas pa da odlučimo da hoćemo nešto ili nećemo. Ne razumijem zašto stalno zastajemo na tim naljepnicama. Sadržaj neke boce neće biti zdraviji ili ukusniji ako mu je naljepnica drukčija.

Marina je otišla u Holandiju prije nego što smo upisali sedmi. Zvala me da dođem njoj kući da mi da knjige koje je imala od svoje starije sestre. Plakala je neutješno. Mi smo zadaću  radile svaki dan skupa preko telefona. Znam njen broj i sad i uvijek ću.

Moju školu je zauzela vojska za svoje potrebe, zdrobila u njoj sve dječije. Fragment  sedmog sa Marininim knjigama sam tu završila, bilo nas je lokalaca manje svaki dan.

Došla su druga djeca, gladna i bučna, sa govorom drukčijim, pogledom mrtvim, traumatiziranim, bijesom što mi imamo svoju kuću a oni nemaju, što im je neko uzeo djetinstvo i školu, roditelje i rodbinu. To su mi bili novi drugari, donijeli su sa sobom svu svoju tugu i bol, čemer i muku.

Donijeli su strašne priče i crteže, plač i bespomoćni mukli bijes. Mi smo to sve prihvatili kao da je naše.

Do nove škole i tih novih drugara pješačila sam svaki dan 45 minuta u jednom pravcu, i desilo mi se da se  jednom ili dvaput zbog te daljine u povratku i upišam tik pred kućom. Plakala sam prvi put. Kasnije, kad je sve  postalo okrutnije trebalo mi je mnogo više da se rasplačem.

Ali mogu zaplakati od tog sjećanja iz kabineta za Muzičko i danas poslije 30, ali ne mogu razlučit’ je l to što mi je Marina toliko draga i da je to zbog čiste drugarske ljubavi ili što se tu sve završilo tako … Ne znam šta me u tom sjećanju toliko boli… Pa ću ja uščupat’ ovo sjećanje i presadit ću ga ovdje u sadašnjost jer ovoj sadašnjosti tako lijepo stoji, hoću reći, odričem se ovog sjećanja.

Marina:Ja ću bosanski.

Vesna: I ja ću ili ću maternji.

Ja: I ja ću.

Lara: Ja ću hrvatski.

Marina: Ovo je Bosna, Laro.

Lara: Nije više

Ja: A šta je?

Comments are closed.