Exit

Vjerovatno je bilo do morske hrane, do poluhigijene, vrućine, nojeva i pijeska, plitkog mora, talijanskih vojnika ili pak lokalnih svadbi, ali smo svi dobili proljev. Ujutro su svi bili zgužvani od noćnih useravanja i blamiranja u smislu kud s usranim gaćama nakon preuzimanja rizika prdeža u nekom polusnu.
Makar dvoje sam vidjela gdje jutrom žure takve jedne upakovane u najlonsku kesu ugurati u one kante u obliku poštanskih sandučića.
Ljudi su u tim biološkim potrebama i problemima najranjiviji i s njima se najlakše solidarisati tada. Uglavnom, nakon sedmice, vraćamo se mi kući, kod kuće je sve lakše. Ja sam ipak, poslije dva dana te agonije, otišla u apoteku i rizikovala s nekim praškom na nekom jeziku kojeg ne razumijem, ni apotekara nisam razumjela, sve sam mu pantomimom pokazala. Shvatio je odmah. Pokazala sam ovako i ovako i onda ovako. Poslije dvije kesice sve je prošlo.
Bila je jedna divna sahodačica moja koja se nije htjela liječiti misterioznim lijekovima već se nastavila sa ostatkom ekipe mučiti čitavu sedmicu.
Na aerodromu, sjedim sama, pravim opklade ko će prvi, ko drugi u wc, shvatam ubrzo da je posljednji poziv za putnike a moje divne sahodačice nigdje. Odem odmah gdje su svi iz moje grupe danima ostavljali sate, pokucam na jedna, druga, treća vrata kabine. Iz jedne, srednje se javi. Rekoh joj da idemo. Kaže da joj je ispao mobitel u šolju i da se premišlja oko dvije zadnje minute šta uraditi. Upitam je li prije ili poslije, kaže da je poslije. Ne mogu ostati tu i čekati i zamišljati šta će uraditi i kako će uraditi. Ako mi ima išta mrže od moje mašte koja projicira sve te radnje, do smrada. Pobjegla sam. Stojim u redu, predajem kartu i sjedim, gledam kroz prozor u beton, čekam da se pojavi. Konačno ulazi, sjeda pored mene, ima tužan izraz na licu, kaže mora negdje ubaciti svoju karticu koju je uspjela spasiti da pozove vozača kad stignemo kući. Bez riječi vadim svoj mobitel, ona obavlja sve te pipkave radnje.

Nakon par minuta gledam u mladu, premladu stjuardesu i bezbrižne joj pokrete, samouvjerene u znaku što je navodno spas.
Razmišljala sam kratko o tim pokretima ruku što nonšalantno pokazuju izlaze iz bezizlaznih situacija – tipa rušimo se, vežite se a izlazi su vam evo ovdje…, tipa požar je, pritisak u kabini je pao, stavite masku, prvo sebi…
Nasmijala sam se kratko i čula svoju saputnicu gdje kaže: Čovjeku se može desiti sve. Šta god misliš da se neće i ne može desiti, može se desiti. Vjerujem da joj je to prljavo iskustvo bilo upravo takvo, biološki ponižavajuće i zaista te neke epizode posebno ljude prizemlje i nekako ih usidre. Hoću reći nisu te epizode mjera ničega, ali da ima istine…
Ostala je nakon toliko vremena ta rečenica da se ljudima može sve desiti i kao neko sjećanje na one nježne gestikulacije stjuardese što nam govori da će sve bit ok jer nam je sve tako graciozno pokazala izlaze.
Upravo se tu svijet nalazi, rekla bih, između može se sve desiti a evo ovdje su vam izlazi kad se sunovratimo ili je zaglavljen u nekoj usranoj šolji.

Ne mogu se sjetiti baš svih detalja oko tog kolege ali mogu uvrede, ona mi se onako usjekla u pamćenje. Kažem usjekla i odmah mi pada na pamet priča koju mi je rahmetli nana pričala o tome kako trebaš paziti šta pričaš. Priča je bila o nekom čovjeku i medvjedu, pa je jedan dan čovjek uvrijedio medvjeda. Medvjed mu je donio sjekiru (op.a. teško i preteško mi je reći sjekira, kad je sikira) da ga zasječe i čovjek u začudu to i učini pa mu preko ramena napravi rez. Medvjed je otišao, nakon izvjesnog vremena opet su se sreli, medvjed mu je pokazao ranu koja je zacijelila ali mu je rekao da on nije nikad i neće nikad zaboraviti i ozdraviti od te uvrede. Ona ostaje, hoće se reći, trajno usječena u pamćenje, nikad ne zarasta. Ne može se zastati ni na tome, složit ću se i tu, bijes je moćna zvijer i vjerujem da nemamo baš svi istu kontrolu nad njom, može ona otići daleko da uvrijedi do kosti a da nije namjera to bila. Ipak, ono poslije je najvažnije jer nekako svi zaborave da ima i poslije i mene uvijek više zanima šta je poslije, nego sam incident. Nekako tu se vidi s kim imaš posla, je li to neko ko sebe preispituje ili se ne preispituje. Ako je ovo drugo, nema smisla to opraštati i vraćati se off/on, ali ako ti vidiš na njemu ili njoj tu neku dilemu, makar znak pitanja, sumnje u sebe, kažem ti opraštaj i ne idi od njega ili nje. Ovaj sa početka priče je nepreispitivačka sorta, pa je još tražio argumentaciju što se mi raspravljamo a zašto ja ne ušutim više na sve njegove nesuvisle odgovore, pa onda i odvažno zaključio da je to vjerovatno zbog moje frustracije jer ne mogu imati djece. Volim sport, volim sebe u sportu jer znam dobro podnijeti poraz, što se kaže fasovat’ i ne ljutim se, ja sam onaj dosadni što uvijek ustaje i hoće još batina ili još jednu partiju šaha jer je ubijeđen i vjeruje toliko u sebe da će idući put biti bolji. Ovaj put sam ostala na podu jer je u svim tim žargonima, sportskim i ljudskim, ovo bilo ispod pojasa i ja nisam imala želju ustat’. Jest, pobijedio si.
I da se vratim na teoriju preispitivanja, nije se, niti će se izviniti jer je on uvjeren da me argumentom pobio i da sam ja zbog toga zanijemila. I moram reći još i ovo, pošto smo poslom iznenada morali progovoriti o poslu naravno, da bih sad ja, da kod njega nakon 10 godina, kad se ovaj incident desio, primijetim taj preispitivački mig, zaista napravila taj civilizovan čin, taj iskorak, ali on i danas misli i mislit će do smrti da nije ništa loše rekao ni uradio već da je govornik. Ako sad ovakvu jednu sirovinu stavimo u kontekst dnevne politike i domaće i svjetske, vidjet će se da je svrha svih tih razgovora navesti ovog drugog da zanijemi a to valjda može samo sve većim uvredama. Voljela bih vjerovati da će ovaj diskurs koji su odjednom svi preuzeli kao domaći i ispravan završiti u nekom lošem scenariju za film koji neće nijedan studio snimati jer nije komercijalan ni estetski vrijedan. Kažem voljela bih vjerovati, ne usuđujem se napisati da bih samo voljela bez ovog “vjerovati” jer mislim da smo tu tačku davno prošli. Koliko god jednostavno bilo pustiti se bijesu i nastaviti se raspravljati, nekad a mislim da je sad to vrijeme, treba ostati na podu. Jer, neće se krvolok ubijediti da krv ne pije, ali mu se podmetat’ mislim da nema smisla, to njega ne opamećuje već žedni. Na kraju, od te silne krvi i tebi zubi izrastu i postaneš što i on. Jer, ljudi moji, riječ…ne podcjenjujte riječ.

Comments are closed.