Zvrk

Dana kad se Kameni spavač iz u dubokog sna probudio naglo i odmah odlučio da više neće biti sam. Izabrao je sebi najljepšu Stočanku da s njim u vrućem hercegovačkom vjetru živi…

U sat pitanja da li, kad zli vjetrovi nose kišu, ona ih može oprati, namjeru im zlu mislim, pa i kad iz nje niknu spasonosne klice…

U tren jedini što imam za proces…

Čitam po rečenicu dvije nekog plemenitog teksta, zaspim brzo, dan ima previše budnih sati. Ipak, obradujem se svakoj tik prije nego što je ispustim iz ruke. Trajat će dugo. Pitam se zašto sad, dok se svijet ruši, ja žurim u dan, žudim u dan, kao da je najsvjetlija budućnost preda mnom, kao da gledam kroz neki prozor a 18 mi je. Jedom je Virginia i ja sam se tu davno jednom s njom zadesila, pa nisam tad baš najbolje shvatila, gledala kroz prozor i razmišljala o budućnosti, međutim, kad je u budućnost došla, shvatila je da je to tada bio moment sreće, to neznanje i nada, mogućnosti i vjerovatnoće, a sve poslije isprazan poraz. Možda je kod mene ona tačka vrhunca od koje ide samo strmo, kao u nekom dječijem crtiću kad se junaci sunovrate s brijega. Osjećam kao da je neko navio silne igračke zvrkove što su derviši i oni se vrte po mojoj svijesti zujeći po nekoj površini balkansku hamletsku “isuviše mlad da ima želje, isuviše star da ih ostvaruje.” Njihovo odmotavanje mi pravi tu sumnju da mozda opet nisam nešto dobro shvatila jer otkud oni toliki i zašto se nijedan ne zaustavlja, kao da se moram negdje vratiti ili otići.

Comments are closed.