Ima jedan tren što traje treptaj oka a težine je trepavice na dječijem obrazu.
Udahnuo je.
Zora je. Vlaga u zraku podigla je mirise lišća i smole, nosila ih je svuda kao da su joj omiljeni džemper. Ima li ijedan ljepši prizor od krda srna uvijenih u šal od magle i šume? Stisnuo je jače svoju karabinku i čekao. Zapravo, on nije čekao, on je uživao gledajući te elegantne pokrete divljači koja je i pored stalnog opreza uvijek graciozna i lijepa, bez truna želje da taj prizor naruši. Osjećala se napetost svjetlosti koja samo što ne prsne sa svih strana i nevoljkost tame da svoje opne povuče. Igrale su mu njihove sjene pred licem i vjetar odjednom ponese onaj prizor a on se uspravi i pruži ruku prema tom oblaku. Kako je ispružio ruku i napravio korak, vidio je da je sad dječak i da hoda po rubu ograde mosta, svega frtalj pedlja široke i da čuje bijesna dozivanja svoje majke, kroz plač ga proklinjući i dozivajući, uzbuđene povike djece: Hoće, preći će je odjednom! Preći će, hajde, hajde! Hop, hop!!! Srce je tuklo ludački i njegove bose noge lijepile su se sigurnim koracima, trudio se gledati samo u čeličnu šinu ispred sebe a ne u vodu, široku Bosnu, hrabrio se kao strijela uspravnim leđima i trijumfalno, pobjednički i razdragano posljednja dva koraka potrčao i skočio na sigurnu obalu.
Kad se okrenuo, most je nestao i sad je vidio svog oca, otpravnika vozova, kako sa starim velikim željezničkim fenjerom kroz mrak ide prema njemu, prepoznao njegov mirni pogled i, dok su se mimoilazili, zagrlio ga je njegov glas da njegovoj unuci treba drug za igru i on će joj kupiti janje. Čuo ga je poznato i današnje, ne kao u sjećanju, kao da je tu.
Sad se našao ispred sina u vojničkom odijelu, srce mu se steglo od zebnje, gledali su se jedan čitav minut i onda se nijemo grlili a on je dubuko udisao njegov miris s vrata da ga čuva i da je makar to sigurno kod njega.
Iz zagrljaja je pao na koljena i našao se oči u oči sa svojom kćeri od 8 godina kako u naramku drži janje, iza nje svoju lijepu i nasmijanu ženu koja mu dodaje fotoaparat da ih uslika.
Ispustio je zrak iz pluća, otvorio je oči i sreo se sa crvenim od suza i izmučenim očima svog sina, osjetio je da ga stišće za ruku, kćer kako ga drži za drugu, čuo je jecaj svoje žene. Koliko je ljubavi u ovoj sobi?
Nije htio otići iz tog trenutka i odlučio je da neće opet udahnuti.
Opet je vidio onaj prizor, sunce je izašlo i pokazalo šarena miholjska brda a srne su ostale. Prišao im je sasvim blizu. Nisu bježale.